Nobelova nagrada za medicinu za 2011. godinu dodijeljena je Amerikancu Bruceu Beutleru, Luksemburžaninu Julesu Hoffmannu i Kanađaninu Ralphu Steinmanu za njihova istraživanja koja su revolucionarno promijenila postojeće razumijevanje imunološkog sustava, otkrivši ključna načela njegova aktiviranja. Imunološki sustav omogućuje organizmu da se brani oslobađanjem antitijela i ubojitih stanica kojima reagira na viruse i bakterije. Njihova istraživanja otvaraju put razvoju novih lijekova i omogućuju obranu od imunideficijencije, a otvorili su put razvoju prevencije i liječenju infekcija, raka i upalnih bolesti.
Temeljne funkcije imunološkog sustava su da prepozna izuzetnu raznovrsnost patogena, aktivira efektorske mehanizme njihovog ubijanja te maksimalno zaštiti oštećenja vlastitih tkiva. Aktivaciji efektorskih mehanizama urođene i stečene imunosti prethodi receptorsko prepoznavanje raznih stukturnih sastavnica mikroorganizama. Izvorne strukturne sastavnice patogena (strukturne „predloške“) prepoznaju porodice receptora sličnih Tollu (TLR) i receptora sličnih NOD-u (NLR). Spomenute porodice receptora izražene su prvenstveno na površini i u citoplazmi imunosnih stanica urođene imunosti primjerice neutrofila, makrofaga i dendritičkih stanica. Interakcija receptora i ciljnih struktura aktivira imunosne stanice da stvaraju razne citokine i druge medijatore urođene imunosti s ciljem uklanjanja patogena. Osim što su efektorske stanice urođene imunosti, makrofagi i dendritičke stanice su i predočne stanice koje izražavaju molekule HLA i kostimulacijske molekule koje im omogućuju predočavanje vrlo specifičnih struktura (antigena) mikroorganizama limfocitima T i B i aktivaciju efektorskih mehanizama stečene imunosti. Za razliku od receptora urođene imunosti, receptori specifični za antigen limfocita T (TCR) i limfocita B (BCR) vrlo su specifični za strukture predočene u sklopu molekula HLA klase I i II. Citokini urođene imunosti u mikrookolišu važni su u aktivaciji stanične odnosno humoralne stečene imunosti koju pored specifičnosti odlikuje i memorija na prepoznati antigen. Prekomjerna aktivacija receptora urođene imunosti može dovesti do autoupalnih bolesti ili aktivacije autoimunih bolesti. Nasuprot tome, dendritičke stanice kao najefikasnije predočne stanice u aktivaciji stečene imunosti rabe se kao vakcine u terapiji nekih zloćudnih.
Profesor Branko Malenica znanstveni je savjetnik KBC-a Zagreb i voditelj Laboratorija za funkcijske testove u Zavodu za imunologiju Kliničkog zavoda za laboratorijsku dijagnostiku. Rođen je 1947. godine u Splitu. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1970. godine. Poslijediplomski studij iz eksperimentalne biologije završio je na Sveučilištu u Zagrebu (1972.-1974.). Doktorirao je 1978. godine na Sveučilištu u Zagrebu. Od 1978.-1993. znanstveni je suradnik, viši znanstveni suradnik i znanstveni savjetnik na Središnjem institutu za tumore i slične bolesti u Zagrebu. U svojstvu gostujućeg profesora boravio je na Biološkom institutu Max Planck u Tübingenu (1983.-1985.), Njemačka, u Laboratoriju za imunogenetiku (prof. Jan Klein). Od 1993. godine voditelj je Laboratorija za funkcijske testove u Zavodu za imunologiju KBC-a Zagreb. Njegov znanstveni interes je imunopatogeneza i imunodijagnostika autoimunih i zloćudnih bolesti. Profesor je onkologije i imunologije na Prirodoslovno-matematičkom, Farmaceutsko-biokemijskom i Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je 105 znanstvenih ( 42 u CC) i stručnih radova u stranim i domaćim časopisima i knjigama.