Print this page
Monday, 12 July 2021 08:51

Klimatska kriza – prihvatimo činjenice!

Written by 
Klimatska kriza – prihvatimo činjenice! "Sustainability poster - Climate change", autor Kevin Dooley, CC BY 2.0 licenca

Za Blog CZI-ja piše: Nikola Biliškov, Institut Ruđer Bošković

 

Sjećate li se prošlogodišnjeg izuzetno jakog pljuska, koji je doslovno u nekoliko minuta potopio Zagreb? Nedugo nakon toga, dogodio se još jedan, manji, ali ipak izuzetno intenzivan. Sjećate li se provale polarne hladnoće koja je prodrla duboko na jug Sjeverne Amerike, sve do Texasa? Nakon toga, druga provala hladnog zraka je praktički prekinula proljeće u Europi. Zato su, na primjer, podbacile trešnje. Doživjeli smo onda i dugotrajan toplinski val, koji je na kraju doveo i do tornada u Češkoj.

Ekstremne vremenske neprilike su se oduvijek događale. Da su to izolirani događaji, one ne bi izazvale nikakvu posebnu zabrinutost. Sanirala bi se šteta i život bi krenuo dalje svojim tokom. No, u zadnje vrijeme svjedočimo sve učestalijim i sve intenzivnijim vremenskim nepogodama, koje za sobom ostavljaju sve ozbiljnije posljedice. Upravo ta promjena učestalosti i intenziteta ekstremnog vremena je jedan od najočitijih pokazatelja uznapredovalosti klimatskih promjena.

Da bismo razumjeli klimatske promjene, prvo se moramo prisjetiti da je, za razliku od meteoroloških prilika (vremena), klima prosjek skupa meteoroloških prilika karakterističnih za određeno podneblje. Ono što nazivamo klimatskim promjenama je globalna promjena, najočitije izražena u promjeni temperature Zemljine površine i najnižih slojeva atmosfere. To su općenite definicije, tako da se odnose na sva moguća stanja klime. Jasno je da se u povijesti našeg planeta dogodilo mnogo klimatskih promjena, koje su bile uzrokovane različitim, ali uvijek prirodnim utjecajima. To nije sporno, ali nikako se ne treba uzimati kao argument za bilo kakvo opravdavanje ili negiranje aktualnih klimatskih promjena. Naime, danas je više nego jasno, potvrđeno doslovce milijardama pojedinačnih, sistematiziranih objektivnih mjerenja desetaka tisuća znanstvenika, objavljenih u recenziranim znanstvenim časopisima, na kraju pretočenima na nekoliko tisuća stranica izvještaja Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC), nekoliko ključnih činjenica o aktualnim klimatskim promjenama: 1. aktualne klimatske promjene nisu ni prve ni posljednje u geološkoj povijesti našeg planeta; 2. do klimatskih promjena može dovesti više različitih faktora (uključujući promjene u orbiti, vulkane i sl.), od kojih neki mogu biti antropogeni; 3. aktualne klimatske promjene uzrokovane su porastom temperature, koja je direktno korelirana s porastom koncentracije stakleničkih plinova u zadnjih 200 godina, tj. od početka industrijske revolucije; 4. porast koncentracije stakleničkih plinova poklapa se s iskorištavanjem fosilnih goriva kao glavnog izvora energije u industrijskom dobu; 5. čitav niz izmjerenih parametara jasno i nedvosmisleno pokazuje da višak CO2 u atmosferi potječe iz fosilnih goriva; 5. velike vulkanske erupcije dovele su do kratkotrajnih padova prosječne globalne temperature, neznatne u odnosu na predominantan rastući trend; 6. klimatski modeli (sofisticirani programi koji u sebi sadrže najbolje danas dostupne teorijske modele, koji su prošli višestruku rigoroznu znanstvenu provjeru, a koji omogućuju račun multidimenzionalnih problema na najjačim danas dostupnim superkompjuterima) reproduciraju aktualne trendove tek kad uzmemo u obzir antropogene faktore. Sve to nam govori da prirodni procesi ne daju dovoljno dobar skup parametara za modeliranje trenutnih klimatskih promjena. Slijedom toga (ali razmatranjem na puno dubljoj razini) došli smo do zaključka da su antropogeni faktori glavni doprinos aktualnim klimatskim promjenama. To su objektivne činjenice koje nedvosmisleno donosi današnja znanost.

Posljedica svega toga nije da će nam biti „samo malo toplije" - porast temperature je posljedica povećanja topline atmosfere, a toplina je, kao što znamo, makroskopska posljedica kinetičke energije čestica od kojih se sastoji atmosfera. Povećanje energije dovodi do niza procesa, kojima sve češće svjedočimo, a najočitije se odražavaju u sve ekstremnijim vremenskim prilikama: u rekordnim i sve učestalijim uraganima, u toplinskim udarima ljeti i naletima ekstremne hladnoće zimi, u ekstremnim sušama i poplavama, pomicanju granica rasprostranjenosti biljnih i životinjskih vrsta, porastu razine mora, otapanju ledenjaka itd. Naravno, sve se to odražava i na društvene aspekte, pa tako svjedočimo masovnim migracijama stanovništva (dobrim dijelom uzrokovanim klimatskim promjenama), sve češćim ratovima za osnovne resurse (npr. za vodu i obradive površine zbog dezertifikacije), ali i nestajanju cijelih tradicionalnih kultura zbog degradacije vjekovnih okoliša.

To su vrlo složeni procesi, a u odgovaranju na njih znanost može dati važne smjernice. Važno je pritom imati na umu da je klimatski sustav jedan od najsloženijih sustava koje poznajemo, upravljan velikim brojem parametara koji su u stalnom međudjelovanju kroz povratne sprege. Zato treba prepoznavati tzv. lažna rješenja, koja se najčešće pojavljuju na polju geoinženjerstva, namjernog mijenjanja nekih aspekata ekosustava kako bi se na umjetan način umanjilo sunčevo zračenje i sl. U više eksperimenata se pokazalo da takvi pristupi ne funkcioniraju, jer pretjerano pojednostavljeno pristupaju sustavu koji je po svoj prirodi vrlo složen. Ono što nam je potrebno je udruženo djelovanje znanstvenika svih mogućih profila, od prirodoslovnih preko tehničkih do društveno-humanističkih, u suradnji s društvenim pokretima. U ovom trenutku su nam potrebne nove tehnologije, ali one nisu dovoljne, nego je zajedno s njima potrebna promjena prevladavajuće društveno-ekonomske paradigme, koja se temelji na činjenično neutemeljenom narativu o permanentnom rastu. To je temelj onoga što nazivamo Green Deal.

Zbog nedjelovanja ili krivo usmjerenog djelovanja međunarodne zajednice, ali i pojedinačnih država, aktualne klimatske promjene su uzrokovale stanje u kojem se danas nalazimo, a možemo ga imenovati klimatskom krizom. Kad smo u krizi, dobar je prvi korak proglasiti izvanredno stanje, no nakon toga treba i djelovati kao u izvanrednom stanju. IPCC-evi izvještaji jasno govore u kolikoj je mjeri narušena klimatska ravnoteža. To može potvrditi svaki klimatolog ili geofizičar, koji se bavi nekim od aspekata klimatske krize. Primjerice, glaciolozi bilježe izlazak planinskih ledenjaka iz termičke ravnoteže, što znači da se brže tale nego što se zimi smrzavaju. Stanovnici mnogih pacifičkih otočnih država su očajni, jer doslovce gube tlo pod nogama. Ako želite nešto bliskije, onda treba spomenuti da osiguravateljske kuće sve ozbiljnije uzimaju u obzir utjecaje klimatskih promjena pri donošenju svojih odluka.

Što se Hrvatske tiče, u zadnje dvije godine donesen je čitav niz dokumenata i propisa, čije smo donošenje pratili i trudili se reagirati na njih. Nažalost, u svemu tome nalazimo vrlo malo prave ambicije, kakva nam je potrebna kako bismo se pravilno i dovoljno snažno oduprli klimatskim promjenama, čije posljedice naša zemlja već dugo osjeća, a svake godine su njihove posljedice sve ozbiljnije. Istina je da je Hrvatska malena zemlja, čije su emisije ugljikovog dioksida u apsolutnim vrijednostima zanemarive u odnosu na neke druge zemlje. No, što se tiče emisija po glavi stanovnika, zapravo nismo nimalo nevini. Mi jesmo mala zemlja, ali u globalnom kontekstu smo dužni preuzeti svoj dio odgovornosti. Štoviše, u tom se kontekstu treba prisjetiti i da smo geografski smješteni u sredozemnom bazenu, koji je prepoznat kao jedna od globalnih 'vrućih točaka'. Klimatske promjene su, naime, već do sada uzrokovale zagrijavanje Sredozemlja za +1,5°C u odnosu na predindustrijsko doba. Ono što direktno osjećamo su sve češće i intenzivnije pojave ekstremnih vremenskih nepogoda. Tigrasti komarci su odavno sasvim uobičajena pojava. Predviđaju se sve češće i dulje suše, koje u perspektivi vode dezertifikaciji. Razina mora zamjetno raste, što već sada ugrožava plodnu deltu Neretve. Ne obuzdamo li klimatske promjene, migracije će se zaoštriti i eksplodirati. Zanimljiv je u tom kontekstu jedan od izvještaja kojeg je predstavio Sasja Beslik, jedan od direktora investicijske banke Nordea, a u kojem je istaknuo da će klimatske promjene, nastave li se ovim trendom, uzrokovati masovno iseljavanje Hrvata, što može dovesti do toga da do 2070. na prostoru današnje Hrvatske više neće živjeti Hrvati.

No, odgovor Republike Hrvatske je daleko od onoga kakav bi trebao biti s obzirom na ozbiljnost situacije. U našim planovima mi i dalje namjeravamo istraživati potencijalna ležišta fosilnih goriva, s vjerojatnim planom da ih i iskoristimo te nastavimo s emisijama CO2. Otvaranje LNG terminala doživljavamo kao vrhunsko dostignuće, iako je plin uvelike iz sfere energetike prešao u domenu geostrateških prijepora. Umjesto da se energetska obnova Zagreba provede tako da se s plinskih bojlera pređe na neki drugi, održiviji način dobivanja toplinske energije, naš Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost potpuno nekritički raspisuje natječaj za poticaje za – plinske bojlere, naravno! Prije par dana smo odlučili da konačno raskidamo s ugljenom – barem nešto! Ali, nikako dovoljno. Hvalimo se s 29% obnovljivih izvora u ukupnom energetskom miksu, a taj visoki postotak dobrim dijelom proizlazi iz odavno izgrađenih velikih hidroelektrana. Pozitivno je da puštamo u pogon veliku fotonaponsku elektranu na Visu, u planu ih je još nekoliko, instaliraju se vjetroelektrane. Nažalost, i ti, sami po sebi pozitivni projekti, prečesto su okaljani različitim oblicima korupcije.

Općoj javnosti je vrlo jasno da se nalazimo u vrlo teškoj krizi te se, u skladu s time, očekuje i ambiciozan odgovor sustava. Naravno, različiti mitovi i teorije zavjere su široko prisutni, no to nije nikakva specijalnost Hrvatske. Možemo reći da se, po tom pitanju, kod nas ne događa ništa neuobičajeno, što naravno ne znači da se ne trebamo i dalje aktivno suočavati s tim dezinformacijama. Žalosno je što „bardovi" klimatskih dezinformacija iz našeg sokaka uglavnom dolaze iz akademske zajednice. No, slično vidimo i u slučaju COVID-a i antivaxera te u drugim antiznanstvenim pokretima.

S javnošću treba razgovarati, prenositi im precizne informacije i slušati njihove želje i potrebe. Postoje i znanja i ponašanja, koja se čuvaju u kolektivnom sjećanju naroda, što svakako treba prepoznati i iskoristiti. Na razini politike je prostor za napredak doista ogroman. Dobar bi početak bio da političke elite probiju opnu svog nabujalog ega i pristanu na razgovor sa znanstvenicima.

Last modified on Wednesday, 21 July 2021 08:43