Koordinator između vodstva ekspedicije i nas bio je g. Jerko Kirigin, naš poznati meteorolog i alpinist, koji nažalost od 2008. godine više nije među nama. S obzirom da se je Zavod za laserska i atomska istraživanja i razvoj u to vrijeme intenzivno bavio razvojem različitih optičkih sustava, odlučili smo se posvetiti tom izazovu. Osobno sam kao dugogodišnji planinar također bio vrlo zainteresiran pomoći ekspediciji i načiniti najbolje naočale kakve možemo smisliti u to vrijeme. Moram dodati da smo imali puno iskustva u razvoju zaštitnih laserskih naočala pa nam cijela ta problematika nije bila strana. Posao je bio podijeljen tako da je Ghetaldus načinio okvire i leće nulte dioptrije, a mi smo na njih naparili dodatni zaštitni sloj. Naravno, osim odličnih optičkih svojstava, tražila su se i izvrsna tribološka svojstva kako se sloj ne bi skidao, ljuštio ili ogrebao.

Leće koje je Ghetaldus izradio bile su iz materijala CR-39 (https://en.wikipedia.org/wiki/CR-39). Taj je materijal u to vrijeme bio popularan jer je njegova polimerizacija išla vrlo jednostavno. Problem je bio u tome što je izvorni materijal transparentan za UV zračenje pa je Ghetaldus u njega prije polimerizacije umiješao UV apsorber. Moram priznati da ne znam što su iskemijali, no činjenica je da su dobivene leće bile nepropusne u UV području spektra. Alpinističke sunčane naočale imaju strože zahtjeve nego obične sunčane naočale. One se koriste u surovim uvjetima kakvi vladaju u visokom gorju, izložene su često snažnom vjetru i velikim temperaturnim razlikama, a osim toga moraju štititi od pojačanog UV zračenja i bljeska snijega.

Problemu smo pristupili tako da smo prvo zajedno s g. Kiriginom definirali tehničke karakteristike naočala. Naravno, dogovorena je potpuna UV zaštita (klasa 4, tj. propusnost za UV zračenje manja od 0,1%) te propusnost u vidljivom dijelu spektra od 5%. Slojevi su se načelno mogli načiniti iz dielektričnih materijala kao višeslojni sustavi ili iz metalnih materijala. Nakon niza eksperimenata odlučili smo se za krom kao materijal koji bi mogao zadovoljiti. Problem koji je postojao od ranije pri primjeni kroma u tankom sloju bio je njegov visoki stres nakon naparavanja koji je dovodio do ljuštenja sloja. To smo riješili dodavanjem jednog međusloja silicijevog dioksida između podloge i sloja kroma. Sve bi bilo lijepo da taj sloj kroma nije bio mekan kad se naparavao na sobnoj temperaturi. Bilo je poznato da se takvi tvrdi slojevi dobivaju na temperaturama podloge iznad 250°C, no to je bila previsoka temperatura za organski CR-39 pa je trebalo naći optimalnu temperaturu da se ne ošteti leća, a dobije tvrdi i adherentni sloj kroma. To smo uspjeli postići na veliko zadovoljstvo g. Kirigina, a i nas. Dobivene leće imale su osim apsorpcije UV zračenja i atenuacije vidljive svjetlosti još i dodatan efekt, a to je bila visoka refleksivnost u infracrvenom području spektra. Taj dodatni efekt osjećao se pri nošenju naočala kao da vam je netko stavio hladni oblog na oči, koje nisu bile izložene toplinskom zračenju koje ne vidimo, ali ga osjećamo kao lagani umor očiju, budući da krvožilni sustav mora pojačano hladiti očno dno.

Himalajska ekspedicija pod vodstvom Darka Berljaka uspješno je ostvarila svoje ciljeve, a mi smo bili sretni da smo u tome sudjelovali – makar samo iz našeg laboratorija. Jedan primjerak naočala bio je 2001. i na Mont Blancu na nosu dr. sc. Vesne Janicki!

* U nekim izvorima može se pronaći i podatak o 8188 mnv.